"My devil had been long caged, he came out roaring."
For killing the past, and coming back to life









30.09.2015.

Bisexual, homosexual, heterosexual, asexual, pansexual....still just a Human.

Izbrisala sam zadnji post. Imala sam ta 2-3 ''kritična'' dana. Ali uspjela sam se i sa tim izboriti.  Ne mogu se više sikirarti oko zdravlja jer je stanje takvo da će uvijek biti; dobro-bolje-loše-gore i moram se sa tim pomiriti i to je to.

Drago mi je što ljudi vrlo brzo shvate da sam totalno open-minded i što sa mnom mogu pričati o svemu što pred većinom ne bi smjeli. Meni je naprosto sve normalno. Kao što mi je normalno i to npr. što sam Ja svjesna da nisu svi kao ja i da će stalno osuđivati neka moja djela, riječi, stil, sam život. Ali mene to ne dotiče ni 2%, bukvalno. Jednostavno sam takva osoba.


Ali me mnogo nervira što tretiraju ljude kao smeće zbog seksualne orijentacije.
Ja podržavam svako ljudsko pravo, a glavno je to da VOLI.
Dakle, neka voli koga god hoće dovraga, kakve to veze ima sa vašim životima?? NIKAKVE.
Evo, pazite, vama je OK ako vam djeca budu odrastala gledajući svu tu pornjavu po TV-u, ineternetu i najstrašnije -uživo, jer se današnji parovi bez imalo srama tako ponašaju u javnosti, čast izuzetcima naravno. Ili da odraste i ponaša se/ izgleda kao kakva jeftina, poglupa i laka djevojka, ili neki nabildani mačo men bez grama mozga i kulture?? ALI, da vide npr. momka i momka ili djevojku i djevojku kako se drže za ruke ili ljube, je kraj svijeta?
Stvarno ne znam gdje ovaj svijet ide, iskreno. A i ako to smatrate grijehom, što vas opet to dotiče, onda je to NJIHOV grijeh, NE VAŠ!!!
Mnogo mi je žao što su ljudi tako ograničeni, jadni i maloumni, nažalost. Žao mi mojih prijatelja koji ne smiju stati pred svoju porodicu i ostale prijatelje i reći; '' Ja sam žena/ muškarac i volim ženu/ muškarca i ne vidim ništa loše u tome." 

JA, lično, sam jedna od tih osoba i nikad se nisam sramila toga, nit sam to vidjela kao neki problem. Nit me strah priznati to pred ljudima. Ako me zbog toga odbace, to bi značilo da me ustvari i ne vole. Ali do sad nisam imala nekih značajnih gubitaka. I mislim da to ima veze i sa tim mojim stavom a i sa tim što se ja osjećam normalno, kao i svaka druga osoba.
Prvo su ljudi govorili kako je to faza i mladost- ludost.
Međutim, ja više nisam ta djevojčica/ cura, odrasla sam i postala mlada, pametna, sretna, lijepa, zgodna (blablabla nabrajanje nastavlja hahah) Žena. I gle čuda, nije prošlo i ne prolazi.
I NE, ne znači da mi je svaka djevojka/ žena privlačna.
Nije.
Može mi neka biti lijepa, privlačna, šta ti znam, ali ako ja osjetim da tu nema hemije, ajde ćao. A uvijek osjetim ima li ili ne.
Pobogu.
I ponavljam, ako je grijeh, neka je. Moj je.
Nego...Znate, ispada da se ljudi fakat zaljubljuju u izglede.
Gledate i tražite samo osobu različitog spola u koju biste se zaljubili. Jer to tako ''treba biti'', samo tako je ''normalno''. Jeez, s
uch a bullshit.
Ali, hajmo ovako; zamislite pričali ste sa nekom osobom dovoljno dug period i sviđa vam se ono što ste upoznali; sviđa vam se kako priča, kako razimišlja, čini vas sretnim i vremenom se zaljubite u tu osobu. Ali kroz čitav taj proces vi niste naprimjer znali da li razgovarate sa ženom ili muškarcem. I desi se da zavolite osobu istog spola, šta bi, ubili se?!
Tako slično Mi živimo, nije nam bitno što je neko istog spola, sve dokle smo sretni sa njima i dokle nam se ta osoba sviđa baš zbog toga-kakva je osoba.

Mogla bih ja i roman napisati na ovu temu, ali ništa to mnogo  neće promijeniti. Naprotiv, mogu misliti kakve će me samo poruke, ako ne i komentari dočekati nakon ovog posta.

Ali who the hell cares?? I'll still love whoever the fuck I want. ^_^

Možda čak šokiram neke svoje najdraže blogere, ali nadam se da su ti ljudi koje toliko volim i poštujem ovdje, stvarno vrijedni toga.
I zahvlna sam svojim prijateljima i članovima porodice koji me vole tačno takvu kakva jesam!! My people <3






21.09.2015.

Vjetar nosi čežnju daleko u noć, daleko u noć....





''      ***

ta crna rupa izmedu nekad i sad
svakog casa pada mi sve teze
       ***

Manchmal träume ich es könnt
so was geben
ohne angst und ohne schmerz einfach
nur leben, leben
doch der frieden den du suchst liegt
in weiter ferne
und der kummer reicht von hier bis
an die sterne.

Dieses lied ist nur ein kleiner teil
ein teil von meiner seele die nicht heilt
wo bist du
..
.
''









'
' Navikne covjek da sve
vremenom izgubi sjaj
navikne covjek da sve
ima pocetak i kraj..
'' :)







''Idi vetar ce, idi kisa ce, idi padat ce
idi kasno je
k'o dan jasno je ko je poceo

Idi tuga ce, idi tuga ce, idi svasta ce
neko patit ce
al' neko pamtit ce ko je poceo
da rasplice nase klupko od najlona...''

06.09.2015.

Hmm, no dobro, ajd;

Da sam mjesec u godini bila bih: April
Da sam dan u sedmici bila bih: Nedjelja
Da sam dio dana bila bih:  Suton
Da sam boja bila bih: Crna
Da sam životinja bila bih: Lav
Da sam planeta bila bih: Neptun
Da sam muzičar bila bih: Eddie Vedder
Da sam muzički instrument bila bih; Violina
Da sam historijska ličnost bila bih: Gandhi
Da sam ptica bila bih: Galeb
Da sam biljka/cvijet bila bih: Bambus
Da sam emocija bila bih: Sreća
Da sam povrće bila bih: Kupus
Da sam zvuk bila bih: Zvuk kiše i grmljavine
Da sam jedan od pet životnih elemenata bila bih: Voda
Da sam automobil bila bih: Crni džip?
Da sam pjesma bila bih: Garden
Da sam film bila bih:
Into the Wild
Da sam knjiga bila bih: Mali Princ
Da sam hrana bila bih: Kebab, ljuti
Da sam mjesto bila bih: Paro Taktsang
Da sam materijal bila bih: Pamuk
Da sam riječ bila bih: Hope


Ja nominujem sviju, kome god se da. :)

05.09.2015.



'I love you, but
the forest has its teeth
in me.
Iam wild. Free.
I dream in blue skies,
open fields, and the
weight of my name on
your lips always wakes
me up too soon.

i love you, but
i will lick salt off the
skin of fresh, flushed
girls, and you must
believe me when i
say that through it all
i was thinking
only of you.

i love you, but
only in a language
you cannot understand.
that’s not my fault, see,
not my fault you
are an ocean of want.
not my fault i am
a desert sky.

i love you, but
i’ll be back late. yes,
again. don’t look
at me like that, fuck,
i’m out of here.
controlling bitch.
hey, leave the lights
on for me.

i love you, but
sometimes i will
call you names
and make you cry
and leave bruises
the color of spilled
wine, but i was mad.
i wasn’t myself.

you love him, but
honey, it’s time to go.''




31.08.2015.

Al' je bilo boli u tim lepim, tamnim očima...

Hvata me nešto, baš se bolesno osjećam... Danas me uhvati za ručkom tako, imala sam ponovo onaj užasni osjećaj kao u aprilu, kojeg se nisam htjela prisjećati do danas.
Samo da ne bude ništa strašno.


Što se odluke one tiče... Pah odlučila sam, ali teško mi je. Jeste, stvarno.
Mnogo ću izgubiti, ali se nadam da ću mnogo i dobiti u budućnosti aBd.
Uvijek ponavljam, samo nek je zdravlja i veselja, za ostalo ćemo lako. :)







''Ja vas nikad neću zaboraviti... Ušli ste  u moj život kao pjesma.. i otišli... Mala bijela gospođo...''


(jednom ce i meni neko ovako  da posveti, a do tad cu sama sebi haha)

30.08.2015.

...

Jedna od ovih noći kada se u zraku osjeti magija i samoća ti prije više nego ikad.... :)



''I look at you all, see the love there that's sleeping
While my guitar gently weeps....
Look at you all...
Still my guitar gently weeps...''






''Yesterday all my troubles seemed so far away..
Now it looks as though they're here to stay...
Oh, I believe in yesterday...''










''Now, don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky..
It slips away, and all your money won't another minute buy..
Dust in the wind, all we are is dust in the wind...
Dust in the wind, everything is dust in the wind...''

 

29.08.2015.

Znao sam kakva me sudbina čeka, volio sam ženu tu.

Danas je konačno TAJ dan. Danas ću donijeti odluku iako još nisam sigurna kakva će biti. A trebala bih biti...
I kao jesam. A nisam...
Ufff...



I eeejjj ubija me RKF, nedostaje mi moj prijatelj napaćeni koji ih voli koliko i ja, ako ne više, pa se zapijemo, pa pjevamo, pa pričamo, pa shvatimo koje su žene zlo... On voli, a pati... Ja bih voljela da nekog volim, pa patim zato što ne volim... Drama, komedija... :)





30.07.2015.

"Bez tebe, više me bole tuđe daljine, i prazni drumovi, i čudni snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe. ... Kasno je, ničega više nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude... neću ti dozvoliti da me progoniš kao avet. Uvijek stojiš između ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otići ću u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike neće bit u meni. ... Otići ću, da te ne gledam, otići ću, da ne mislim na izdaju. Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je sada?
Otići ću, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijeće ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni će ga potrti pozlijeđenost."

- Meša Selimović






20.07.2015.

Katkad u noći čujem ti korake...

Ma sa mnom je lako... Ako znaš...
A mnogi samo ne znaju i to je to.


Nego... Idem na koncert Dine Merlina u Saraj'vo.
Nadam se da ću vidjeti i upoznati neke drage ljude sa bloggera tamo.


Nekako sam puna čudno pozitivne energije.
Doduše, ne zbog svega i što se tiče svega, i dalje me proganja milion stvari.
Ali sam ipak sretna.
Neću dopustiti da me išta spusti na ono dno.
Borila sam se toliko dugo sama sa depresijom, i kroz godine naučila da san ja jedina koja može odlučiti kako ću osjećati u kom trenutku.
Samo ja sebi mogu i moram pomoći a ne neka treća osoba ili antidepresivi.
I uspjevalo mi je.I dalje uspjeva, samo sada mnogo više.
Naravno da će ljudi koji su patili od depresije, često sebe pronalaziti na putu ka istoj. Do njih je da li će nastaviti tim poznatim putem ili će se boriti i skrenuti na neki drugi, malo nepoznat put, ali sigurniji.
Budite mi sretni!!! :D



"lisce zuti, a ja cutim.."

18.06.2015.

Ti zatraži Ummet aškom da izgara..

Ramazan Šerif Mubarek Olsun, za sve muslimane širom svijeta.
Neka vam je  hairli ovaj mubarek mjesec.
Lak vam post želim dragi moji.
A ostalima želim lijep/e dan/e i da vam (vaš/naš) Bog podari svako dobro na ovom svijetu.
Ljubim vas sve.

08.06.2015.

Post prije bolnice. Neka mi Bog bude na pomoći danas!

02.06.2015.

...with You.

Milion misli mi u glavi i ono nakon toliko uletim na blogger, da malo istresem išta od toga, međutim , onaj problem što sam spominjala prije; više naprosto nisam u stanju ni pisati o stvarima, kamo li pričati o njima... I tako buljim i razmišljam i nemam pojma kako i šta da napišem i o čemu bih prvo pisala.
Koji sam ja nered od osobe.
Ne znam samo kako niko to ne primjećuje nikad i ne znam kako sam i u kojem trenutku tačno postala toliko dobra glumica, kako uspijem svaki dan biti najpozitivnija i najveselija u masi, savjetovati sviju, pomagati im a u meni vulkani neki, oluje, pustoš, jad...
Ali, ja sam takva. Mislim da bih umrla kad bih podijelila sa nekim nešto loše. I ovako se osjećam jadno i nemoćno, a samo pišem.. Nekome ili nikome.
I to niko i ne zna ko sam, šta sam, odakle sam, ali se osjećam pravo jadno.

Al muče me one riječi kako sam osoba koja ne zna voljeti, tj. koja nije u stanju da voli i koja ne zaslužuje biti voljena, jer sam bezosjećajna, hladnokrvna, loša itd... I na kraju ono direktno ; "Nisi vrijedna ničije ljubavi".
Pa dobro..
I ne tražim je, iskreno. Nikog neću tjerati da me voli i da me gleda kao neku osjećajnu jedinku, toplog srca, koja to ne zna pokazati. Neću.
Ako me iko ikad zavoli baš ovakvu kakva jesam, sa svim mojim manama i ostalim lošim stvarima u vezi mene, koja dolaze u paketu sa dobrim, ja mislim da ću biti najsretnija osoba na svijetu.
Ali neću moliti za ljubav.
I znam voljeti.
I voljela sam.
I volim.
Ali i to je moja stvar samo, pa ne vidim potrebu da podijelim to sa nekim.

Pah, ako se nešto ne mijenja u vezi mene, to je da sam uvijek bila i ostala Zatvorena knjiga.
Mene je baš nemoguće pročitati, jebeš ga.
I evo, 3 i tek sad se osjećam onako kul i odoh spavati.

Laku noć želim tamnoj strani svijeta i svim tim bićima tamo poput mene.








 

12.05.2015.

Slika, ritam, osjecaj i rijec, zar je tako brzo proslo vec..?

Cudno je kako brzo prolaze godine, a jos cudnije je kako ja kroz svaku moram svaki dan pomisliti na vas dvojicu. Nemoguce mi je prezaliti to...
Istina, stalno svima govorim kako se vremenom naviknes i bude ti lakse i to jeste tako. Stvarno.
Naviknes se na bol, tugu i nedostajanje i bude ti lakse podnositi to sve vremenom.
Al zavisi opet kako je ko bio vezan uz osobu koju je izgubio, neko ne bude puno pa odmah prezali, neko bude puno ali prezali jednom a neki nikad.
Mozda jeste istina da ja jos nisam spremna njih pustiti "na onu stranu". Ja sam se pomirila sa tim da vas nema ali vas ne mogu "pustiti"... Obojica ste bili cijeli moj svijet, moja dusa, srce...
Drago mi je da bar ovdje mogu istresti malo tu tugu, bol, pa onda izbrisem post pa tako u krug.
Ne znam... Ne mogu... Nedostaju mi i boli me, svaki dan. Ali ako Bog da, jednom cu da se pridruzim svom Babi i svom braci... Nadam se da xcu zasluziti, jel....
Volim vas cijelim svojim postojanjem.... Zauvijek <3
" Znam da dusa sama bira tim, al' ne mogu... '

01.05.2015.

Sad se kaju majevi, snene zore i nemiri.. Pitaju zašto smo ih uopšte i budili...?

Zaboravila sam skoro da sam obećala da ću maj započeti sa pjesmom koju sam poslušala previše puta u životu a i dalje je volim. I dalje mi je najdraža i dalje mi znači mnogo.
I u ovaj novi maj ponovo nosim propuštene prilike, pogrešne odluke, promašaje stoljeća i šta sve ne, ali ipak, svaki je maj drugačiji na svoj način. Mogu sebi dati za pravo da kažem da kad sve to pogledam sada, ovo se čini kao najgori maj, u ovaj sam najviše toga lošeg ponijela sa sobom. A opet, baš sam nekako i sretna.
Kad si okružen pravim Ljudima i pravom srećom, ništa ti drugo ponekad i ne treba.
Maah hajd, kako uvijek kažem, svanut će jednom dobar maj i za mene, valjda.
Ono, zamišljam, okrenut ću se iza sebe, sjetiti se svih prošlih godina, majeva i pomisliti onako; "Čovječe, bilo je loše, mnogo loše, ali sada je konačno dobro, previše dobro."



"Tu smo na raskrscu
korak tezi od nebesa
k'o slepi putnici
koje niko i ne ceka"


                            
01.05.2015.

Brate mili. Nije da mi nije lako, al nije ni da mi je lako. A ja ne bih bila ja kad ne bih zakomplikovala i rečenicu. Jebiga.
Nešto me opet hvata "tata" faza. Nadam se da će proći. Ne treba mi tuga, depra i ta sranja.






" On the street where you live girls talk about their social lives
They're made of lipstick, plastic and paint, a touch of sable in their eyes

(All your life) all your life all you've asked when's your daddy gonna talk to you
But you were living in another world tryin' to get your message through.


No one heard a single word you said.
They should have seen it in your eyes
What was going around your head.


Ooh, she's a little runaway.
Daddy's girl learned fast
All those things he couldn't say.
Ooh, she's a little runaway.


                    ***

You know she likes the lights at nights on the neon Broadway signs
She don't really mind, it's only love she hoped to find


                     ***  "


21.04.2015.

Neću te kleti, vesela budi mi.. Nek' ti od sunca budu svi putevi..


"Mirisu aprilske noci
na tvoja nedra medena
ko li ih sada ljubi, ne bi mu zubi
ne bi mu zubi..."


15.04.2015.

A ovo što boli nikad proći neće, noći su ovdje duge, preduge..

Ja toliko lošeg vučem za sobom i u sebi i bojim se da bih, jednom, ako se vežem za osobu, otjerala tu osobu, kada bi upoznao pravu mene....
Elem, zdravlje na bolje kao da ide, Elhamdulillah! Ima još mnooogo toga na čemu se treba poraditi, ali iskreno se nadam i mislim da će biti dobro...



13.04.2015.

And the tears come streaming down your face, when you lose something you can't replace...




07.04.2015.

It's strange what desire will make foolish people do..

Zgadio mi se više onaj FB. Pravo u zadnje vrijeme nemam živaca, čim otvorim ga, već mi dosadi.

Nešto sam imala lijep dan... Ne znam, samo sam nekako, hajmo reći polusretna?!
A ipak, imam te misli koje me satraše nekako. Prvo, ta pitanja u vezi nečega "kako, šta, gdje?itd", pa onda neke osobe. Pa ovo, pa ono....
No ajd, nekako i ide, gura se što bi rekli, mora se.

Slušam ovu pjesmu i tako me tjera da se osjećam... svakako; spokojno, nemirno, depresivno, nostalgično, pozitivno, optimistično, pesimistično, itd. Najviše nostalgično i sretno, na neki uvrnut način.

02.04.2015.

to su zadnje slike koje pamtim i koje se ne brisu...

 Uvijek sam bila dobra u donosenju pogresnih odluka, halal mi pita. Ne mislim da je i ova, ne potpuno ali ipak jeste, koliko toliko i ne da mi mira...

01.04.2015.

a nikog nema ko je Tvoj...

Prvi prvi april za koji nisam raspolozena. Da ne spominjem i to kako sam sabotirala svaki pokusaj ljudi da me zeznu. Jednostavno sam snalazljiva, valjda.
Sutra tj. Prekosutra bi trebao biti lijep dan. Ako Bog da. Imat cu draga bica tu.. A poslije toga sta ce biti... To ne znam. Znam da me ceka tona bola, more suza i tisucu onih "sta bi bilo kad bi bilo".. No, mozda uspijem ovj put lakse podnijeti.  A ipak... Ne znam... Nisam se jos pomirila sa tim da je mrtav. Nisam.. Ne mogu. I ne znam da li cu i kada cu moci.

28.03.2015.

Padaju zvijezde, za njuuuu...

Vidjela sam noćas zvijezdu padalicu...
Uvijek mi to bude najljepši a ujedno i najtužniji trenutak koji se da vidjeti jednom u toliko.
Zvijezda umire, ali njena smrt je tako... Očaravajuća??!
Ali ipak se osjećam posebno, što sam ju vdijela baš ja i još neki određen broj ljudi na planeti.
U glavi mi se odmah, kao naručena, pojavila pjesma Padaju zvijezde- Bijelo Dugme.
A onda u glavi iskoči ono "zaželi želju!", no onda pomislim, koliko sam ih samo izgovorila u sebi, u ovim i sličnim trenutcima i koliko ih se ustvari i ostvarilo?!
No ipak, ono dijete u meni je bilo jače, tako da sam ipak poželjela nešto.
Bilo bi lijepo, znate, da se ostvari nekad...
U biti želim uglavnom isto što i drugi; da budem sretna, zdrava i voljena..
Ali čini mi se da je i to postala velika stvar, čovjek biva rastrzan među tim stvarima i prisiljen je da bira samo jedno, ponekad i dvoje, od to troje... A opet, ne možeš biti potpun samo sa jednim "blagoslovom".
Ah... Bez obzira na sve i dalje se nadam da ću biti bolje, da ću biti zdrava.  To mi je prioritet trenutno.
I da ću biti sretnija.
I da ću jednom, negdje, nekad, biti voljena...
 :)



"Ona spava, luduje mjesec
ona spava i smijesi se
sutra putujem, pamti moje ime
pozeli srecu i ne zaboravi me
sanjaj, ne budi se
jutro ionako pokvarit ce sve


Ona spava, sanja mene, ona spava
Boze, cuvaj mi ovo pile
ovu mrvu zlata i svile
sanjaj, ne budi se
jutro ionako pokvari sve


Ref.
Padaju zvijezde za nju
Padaju zvijezde, tu na mome jastuku
tiho, tiho... padaju zvijezde, za nju
ptice se gnijezde tu na mome jastuku
tiho tiho...

*** "



28.03.2015.

Jedna od onih jednostavnih noći, ali lijepih. Mnogo lijepih.



"You gave me nothing
Now it's all I got
We're one
But we're not the same
Well we
Hurt each other
Then we do it again
"

27.03.2015.

"Ostani, ovu noc kad svi mi prijete, ostani..
Zagrli me kao dijete, ostani..
Kad sva si ljubav moja samo ti..
Ostani, da me cuvas kada zaspu andjeli.."



11.03.2015.

Shot me down

A šta da kažem?
Ono kad u par minuta se svijet preokrene za 360stepeni.
Ma bit ću ja već okej.
Ne danas, ne sutra, ne uskoro... Ali bit ću.
Jednom.

08.03.2015.

Nek' bude sretna kad ne mogu ja...

Ja ko ja, uvijek sam dobro, svi vjeruju da i jesam, jer sam perfektna glumica. Treba mi dodijeliti jebenog Oskara za odglumljenu duplu ulogu u ovoj tragikomediji zvanoj Život.
Malo se gadim sebi doduše sa tom osobinom, jer ljudi nikad nisu nit će vidjeti pravu mene, ne potpuno.
A jebiga.
Neću da se zamaram i mislim o tome.

I da, moje postojanje kao da se svelo na to da bukvalno sve što je dobro obavezno ima lošu stranu koja me dakle iritira.
Ali hej, ne dam se ja. Tvrd sam ja orah.

Možda bih sad mogla pisati i o tome što me još iznerviralo i to mnogo, ali neka, neću sada. Dosta me više. Gadim se sama sebi sa tim svim.
Ali, uvijek kažem;


Bože, olakšaj, a ne otežaj. Bože, neka završi sa dobrim. Amin!


ALI Sretna sam vala.
koliko toliko, al jesam.



p.s.Volim te Mama.




03.03.2015.

Jedina žena na putu mom.. Ostala si uvijek ista...

Opsovala sam maloprije. Jesam. Napisala sam jedva neki post i na kraju mi se izbriše sve.
E u vraga !
Imam problema sa ispoljavanjem svojih emocija, misli i svega, mislim imam oduvijek ali sam uvijek barem mogla prenijeti sve to kroz ove riječi, redove, sada ni to nisam u stanju uraditi kako treba.
Drago mi je da blogger nastavlja sa radom. 6 godina sam mu posvetila, kroz tri bloga.


I nisam sigurna kako se osjećam.

























23.02.2015.

il' sve te maske kriju bol i neki sasvim drugi lik ?

Uradila sam nešto, možda i glupo, ali sam tako htjela.
I tako je bilo.
Ali...
Žao mi je što sam tebe povrijedila. Po ko zna koji put.
Izvini.
Iskreno.
Znam.. Užasna sam osoba, svi su barem jednom pomislili na moje postojanje sa gađenjem, bla bla.
Da , znam ja to sve. Ali protiv sebe ne mogu, pa da ga jebeš bato. Eto.

10.02.2015.

Never let me go.

Toliko sam dakle konfuzna, rastresena zadnjih mjesec dana, naprosto se dešava PREVIŠE stvari i mislim da više ne mogu podnositi dovoljno dobro sav taj teret. Stvaaarno se trudim ostati u fazonu, biti poztiivna, vesela, hajka i ti fazoni, čisto da niko ne ispašta zbog ovih loših dešavanja. I onda shvatim da nisam dovoljno skoncentrisana takoreći i često pravim neka sranja, dovodim sebe u konflikte sa dragim ljudima. Jebiga, ne mogu imati za opravdanje teret koji ne podnosim dovoljno dobro, zato ga i ne spominjem i onda onako ispadam užasna osoba, čak iako to nisam. Teško mi i to sve pada. Ne želim ostati sama, bez ikoga.  Jebo te život.
Ali, polako, riješavati problem za problemom ako Bog da. Sve će već biti ok.
Pa i ja.

01.02.2015.

Umoran od svega...

Sve su to tamne utvare koje kruže tvojom psihom, tvoja vječna sjena.
Ništa strašno, mala Mia.



I glupa pjesma, koju ne prestajem slušati, ne znam ni ja zašto. Oduvijek mi je nekako draga.



20.01.2015.

"Tražim te otkako za sebe znam.."

Ejj odavno nisam stavila nikakvih citata, ili tako šta.
Aliii, noćas je jedna od onih noći kad je Čovjek sa mesecom u očima, moj idol, moj mir, moj mali tračak nade u ovom lošem svijetu.
Čak i meni, ovakvoj, probudi nešto lijepo sa svojim pjesmama, svojim knjigama tj. svim tim divnim rečenicama. Pa se zapitam; Pa dobro, Bože, jel ovaj Đole normalan, zna li on šta radi ljudima? Ako ovako djeluje na ove kakva sam ja, kako tek djeluje na ove osjećajne, zaljubljene, voljene ljude ?
Evo, stavit ću neke, meni ljepše citate.



"
"I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
**
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti koliko sam te voleo..."



   "











" "A putovao sam negde daleko, u neke krajeve koje, čak ni na ovom koncertu, više ne smem nazvati svojim.. kroz neke kotare...
I samo odjednom, primetio sam kako tornjevi crkava, kako senke brda, kako putokazi promiču u suprotnom pravcu... i znao sam da se vraćam.. nisam znao kako, ali, znao sam zašto...
I tek u Žablju, tu, nadomak Zrenjanina, zaustavio me jedan besni milcajac, kod crkve...

"Gde ćeš ti sad?", pitao me je...
"Idem da zaprosim jednu devojku", rekao sam...
"Sad, u pola četiri, ujutro?"
"Sad ili nikad", rekao sam ja!
"Dobro", reče milicajac!
"Dobro", reče i devojka svom srećom... nešto kasnije..


I to je ta pesma, ništa naročito..."



 
"









"
Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kad te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je. Još kako sam je želeo…
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicušnih mladeža na tilu vitkih leđa…
I trgao se. Uplašen…
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Možda…
Ja sam momak staromodan. Prevaziđen. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje…
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ceš mi ikad više biti tako blizu? Možda ću se kajati, možda ću jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći…
Neka…
Ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko neće spavati za vreme tog spavanja…
Laku noć, njene pospane oči…
"






Iiiiiiiiiiiiii moja najdraža pjesma od njega, oduvijek i zauvijek!

18.01.2015.

-




"Da, Otac, uvek "otac", ni slučajno "tata", ili tako nešto...
Pominjala ga je doista retko, ovlaš takoreći, shvatio sam da neka tajna stanuje na krajnjoj periferiji njenog srca, ali ja se na toj liniji nikad ne vozim do poslednje stanice, davno sam naučio da je bolje tako..."







16.01.2015.

Kada dernek utihne

 Kontam nešto da možda ovo bude dobar petak.
Možda.

Ah da, i desilo se nešto od čega sam dugo bježala danas i opet sam za dlaku to izbjegla.
Ufff.
ali ne mogu ja to još dugo izbjegavati, moram se sa tim naći licem u lice, što se kaže.
Bože, pomozi više.

Ah i jučer dok sam sjedila na kafi sa kolegom, posmatrala nekog momka i curu, a kako znamo da je meni hobi proučavati ljude i njihovo ponašanje, čitzati ih, tako sam shvatila da je momak totalno ofiran u svojoj zaaljubljenosti, fkt je gledao totalno zaljubljeno i tako su divni ono aura veličine svemira, zrači ljubav jebote... Slatko je to vidjeti, pitam se kako je ovima što to dožive tako... Šteta što nikad to neću doživjeti kako je krenulo hahah. Al hajd jebiga.

Odoh, odoh, odoh :D
Već je skoro 6 sati a ja sam davno počela pisati post ovaj između pauza... Hajoj.
Do sljedećeg pisanja.. :)


15.01.2015.

Ruke mi pruužaš aa praazno neboo grliš

Zanimljivo je, kako uvijek imaš nekog s kim možeš razgovarati, ali kad dođe trenutak u kojem ti stvarno treba neko s kim ćeš otvoriti neke najdublje teme ili čak i najgluplje neke, nema nikog.
Neka, dobro je to.
Već odavno nisam bila sama sa svojim mislima cijelu noć.

27.12.2014.

Nećeš ići od nas.


Noćas sam morala malo uživati na neki način, btii sretna jebote.. Naprosto sam morala se opustiti, osjećati sve tako jako, čak i plesati!!!  hahah xD i pjevati, jer je bilo ex yu muzike mnogo.
Uživala sam potpuno u trenutku svakom, bila zahvalna za svaki.
Trebam se zahvaliti ovoj osobi opet, da nije tebe ja ne bih nikada postala ovo što sam sada.:D
Ono, znam da nikada nećeš ni pročitati ovo, jbg ovo su samo moje misli ovdje, za koje niko ne zna, ali potrudit ću se prije nego krepam da proslijedim nekom blog, pa da se i ove misli saznaju hahaha. A uostalom ti znaš šta ja mislim o tebi kao osobi i koliko sam zahvalna što te imam. Jesam materemi. :D Hahaha

Pa, možda sam zlobna, ali mi je drago što sam nekolicini ljudi malo i pokvarila noć, jebiga, zaslužili ste, šta ću vam ja. :D
Žao mi je i dečkih koje sam poslala 3 metra od sebe i poredala sve kolegice između nas. Hahah. Jebiga, meni ne znači to, nisam takva. Ja sam izišla da uživam sa  kolegicama, a ne da me neko bari, nemam potrebe za tim.

Eto ljudi moji, eto ahhah imate mahanje!! :D

26.12.2014.

Odlazi noć, plašljive oči, sanjivo pitanje...


Sestra me pitala zanimljivo pitanje, za koje sam mislila da znam i odgovor.
Ali...
Ali čini se da ipak i nije tako kako sam ja mislila.
Dakle, u govnima sam do grla.
Samo da sve bude okej.
Nadam se da hoće.

25.12.2014.

Always will be.

Nikada niko neće shvatiti tu bol. Nikada je niko neće vidjeti, niko neće doživjeti da je pokažem pred njima. Nikad niko neće osjetiti kako je kada ti se izunutra sve kida, kada je taj bol toliko jak, da dolazi pravo iz srca i toliko je dakle iskren i jak da te želi ubiti.
A i kada bih razgovarala sa nekim o tome, kada bih imala rame za plakanje u tim teškim trenutcima koji me snađu, kada bih imala nekog sa kim bih dijelila bol i sve općenitno, opet bih iskazala samo 2% onog što je u meni.
Ali.. Ja ne želim i nemam prije svega, sa kim dijeliti svoju bol. Ali neka, to je uredu.
Ionako neko ko to nije doživio ne može ni shvatiti to.
Hvala Bogu mislim. Ne želim ovo nikome.
Druga osoba u čitavom životu mom za koju sam se vezala svim srcem i dušom, cijelim svojim bićem, psotojanjem je bio on.
Prva osoba je bio moj Babo.
I napustio me.
A onda on... Moj cijeli svijet.
Život sam za njega bila spremna dati. Ništa mu nije smjelo faliti.
Postao je razlog mog samog postojanja.
A onda je moj razlog tek tako nestao... I ostala sam tako sama... I prazna.
I još sam.

Rekla sam mu bezbroj puta danas Volim Te.
Jer je to jedino i najiskrenije Volim Te koje sam ikad izgovarala i koje ću ikad izgovarati.
Bit će sretan onaj koji ikada to moje Volim te zasluži.
Ja mogu reći volim te, onako bez osjećanja i to, više hajka, ali ako ikad nekom to iskreno kažem, to će biti posebno i osoba će biti posebna.
Baš kako mi je i on bio.
Teško je zavoljeti biće zbog toga što jeste.
I bezbroj puta sam izgovorila njegovo ime. Nedostaje mi izgovarati njegovo ime, ali samo kao njega da dozivam, ne druge sa tim imenom.
I kad nešto hoće, sjedim onako, pričam sa njim i pogledam tamo, porodica, otac, majka i troje djece, različitih uzrasta, se igraju..
Same mi suze krenule.
Trudim se ne plakati, ne žaliti.
Znam da si na boljem, ali ne mogu.. Tako je teško.
Uspomene na tebe, tvoj lik, sve te trenutke sa tobom, odgajanje i sve... Same krenu suze i onaj pravo smijeh, od uha do uha.
Sa tobom je svaki dan bio komedija. Samo sreća i poztiiva.
Onda pomislim... Možda je Bog te poslao nama da nas usrećiš na neko vrijeme, da pokaže šta je to čista duša, vesela, pozitivna i koju bukvalno svi zavole na prvu. A onda te uzeo, kada smo svi shvatili.
Stvarno se više nikada neće roditi biće kao ti. Nikada plakao nisi i bio mrzovoljan. Čak i kad bi te nešto bolilo ti bi bio veseo.
Sjećam se kada smo se posvađali nešto i ti me ujeo za ruku, onako, kao fol ljut, iz sve snage me ujeo. Ala sam vrištala, čak i same suze frcale haha.. I onda sam bila ljuta na tebe nekoliko minuta, dok si me ti onako nejasno posmatrao i smješkao se... I nisam više mogla.
Ti si moja jedina ljubav ona prava malena slatka najljepša bio i nedostaješ mi.

Znam da nisam smjela ići sama gore kod tebe. Ima mnogo hodati kad ideš pjehe i teško je.
Ali morala sam sama. Jedino onako kad sam sama sa tobom opustim se, pričam na glas sa tobom, plačem, smijem se.

Nego... Istina, možda se ja djelomično i zbog njega odbijam vezati. Tj, nikad ja nisam rekla da niej tako.
Jer znam kako boli kad zavoliš neko biće, kad se vežeš za to biće, a ono te napusti, na neki način. To je smrt u smrti.
I zato odustajem od ljudi ponekad. Npr, nebitno, vidim da neke djevojke se motaju na bilo kakav način oko nekog dečka koji mi se svidi, (iako se to desi jednom u 100 godina da mi se neko svidi) ili izlaze, šta znam  ili moji prijatelji se druže sa nekim drugim ljudima i čine se međusobno sretnima, ja automatski imam nagon da napustim to nešto.
Ne zato što nisam borbena, ja jesam borbena, ali pomislim, što da ne.. Ako već znam da bi išlo to tim ljudima možda, ako imaju bolje uvjete takoreći, bolje sve zajedno, šta sam ja onda tu ? Ništa. Bolje da pustim ljude da budu sretni, pa čak i ako to znači bez mene.
A i manje boli kad na vrijeme napustiš nešto.
Ne bih to sve preživjela da se npr vežem za te ljude i onda shvatim da su im drugi zanimljivi jednako kao ja ili čak i više. Tada bi to bilo užasno, a ovako.. To je lako. Uglavnom lakše, jel.
Jeste da usamljenost boli također, ali je ljepše... Sigurnije.

Ali iskreno... Voljela bih da neko bude tu, bilo kada, na bilo koji način, za mene.
Da bude tu u dubljem smislu povezanosti dva živa bića.
Da me shvata, da me sasluša, da dijelimo i sreću i bol.
Ne mora mene ta osoba voljeti u smislu da se zaljubi u mene i to.
Već samo da me voli onako, kao osobu kojoj je možda bilo kakva vrsta ljubavi i potrebna.
Da iskreno želi biti tu za mene i dijeliti sa mnom i loše i dobro.
To ustvari i zvuči kao ljubav ljubav, kao da se zaljube dvije osobe, kao da provedu život zajedno, bla bla.
Ali nije obavezno.
Ma ustvari, to je meni nedostupno i uvijek će biti. Ne znam što se ikako i zamaram.
Za mene tu neko može biti najviše do te mjere da ponekad podijelimo koji loš trenutak i nastavimo dalje kroz hajku neku.
Tužno. Ali ja ne znam drugačije, ne mogu.

Sve u svemu, stvarno nije lako pretvarati se da sam okej, uredu, smijati se, i stalno biti ta koja je poztiivna i vesela i koja je tu za sviju, sviju čini sretnima i pomaže svima, dok samoj sebi ne znam i ne mogu pomoći i nemam nikoga tu za sebe.. Ali hajde, barem mi gluma ide i pali kod sviju.

I samo što sam te dakle napustila danas, samo što sam krenula kući, već si mi takoreći falio. Tj. već sam se željela vratiti tamo i pričati ti o svom životu, dešavanjima, kao tražiti savjete, plakati, smijati se... Ja znam da to tamo više nisi ti. Ono je samo tvoje tijelo. A tvoja duša, tj. Ti, si negdje gore i da me posmatraš, sa onim najslađim osmijehom, od uha do uha... I tvoj izgovor moga imena...
Nedostaje mi da mi ujutro dođeš u sobu, da me budiš svako jutro na neki presmiješan način, da tražiš da zajedno igramo igrice, da gledamo nešto zajedno.. Nedostaje mi koliko si pametan i razuman bio, kada god bi ušao u sobu i zatekao me tužnu ili kako plačem, nisi pričao.. Samo bi došao, sjeo ili legao kraj mene i zagrlio bi me. I znala sam da me voliš i da sam i ja tvoj svijet, jednako koliko ti moj.
Nedostaje mi kako šarmiraš sve curice, cure i žene čak, onako svojim pepim okicama i gustim trepuškama i slatkim osmijehom. :)
Nedostaje mi da odemo na more, da te ganjam okolo, da kao plivamo, a ko fokice izgledamo sa onim pokušajima imitiranja.
Nedostaje mi kako si lud bio, kako si već tad imao prelude ideje i da smo zajedno stalno pravili neke belaje.
Nedostaje mi kako sam te ganjala okolo kuća svuda jer si naučio psovati, pa kad je tata pitao što te sestra ganja i kad je čuo odgovor samo rekao nastavi ga ganjati a ti kao Šumaher odleti hahaha...
Nedostaje mi ono snimanje tebe, sebe i ostalih , tj. posebno tebe i tvog pjevanja i one pjesme hahahha.. I krivo mi je što ne znam gdje je sve ono, ali prevrnut ću zemlju naopako dok ne nađem svaki snimak.
Nedostaje mi ono kad kažeš bratu, ne ti ne možeš ići sa nama, ti si mali hahaha. Toliko si bio škrt i ljubomoran kad sam ja i kiko u pitanju, da je to nevjerovatno.
Nedostaje mi kad se sjetim tebe kao malenog dječaka, koji za novu uzima pivo, za koje su svi mislili da je prazno, dok nisu vdijeli da si ti "mašanla" "gutljaj" popio. I onda one tvoje scene kad te počelo raditi to malo alkohola. Hahahhahah.....
Nedostaje mi kako si kao i ja mogao jesti na tone hljeba, domaćeg ili onog iz pekare, nebitno.
Nedostaje mi.... Sve mi nedostaje.
Svaka uspomena, tvoj glas, tvoj smijeh, tvoje oči, nosić, rukice, nogice, sve živo. Nedostaješ mi jednostavno Ti. I pod tim Ti je sve, sav taj svijet.
Nikada ja nisam ni sa kim sjela, pričala o tebi duže, nikad me niko nije zagrlio iskreno i pustio me da jecam, plačem, koliko god treba, da izbacim malo toga iz sebe... Nikada.
Mogla bih još pisati 3 kilometra, mogla bih izbaciti još milion misli, riječi, osjećanja, ali opet mi ne bi toliko to pomoglo... Ni sada mi ne znači nešto puno.
Lijep je osjećaj malo ispisati svoje misli, izbaciti komadić toga, ali to nije ništa...
A i uskoro ti je, u januaru, trebao biti rođendan. To će ponovo biti najtužniji dan na samom početku godine... "ne volim januar, ni bijele zimske vragove.. u svakom snijegu vidim iste tragove, tragove malih stopa, broj trideset i ko zna, kako polako odlaze..."
Eto.. do sljedećeg pisanja... Da je samo zdravlja, sreće malo i koliko toliko ljubavi.

Danas sam poslušala ovu X puta od kako sam došla kući. Imam nekoliko tih pjesama koje me podsjećaju na tebe i koje mi znače. Ovo je jedna od njih.
Ova me podsjeća i na tebe i na mene i.. Život.




21.12.2014.

Teško je bit' anđeo kad si u mojim rukamaa

Ne znam da sam odavno luđu onako noć imala. Pravo neplanirano nešto ispalo presmiješno.
A onda kasnije onako skontam, ostala sam sama.
Otišla jedna sa momkom, otišla druga. Uskoro otišla i treća. Četvrtoj došao momak kod nje.
I ja onako sjedim, ispijem malo pića, vrtim čašu među rukama... i razmišljam.. Dovraga.
Dovraga.
Ne volim previše razmišljati o tome, imam osjećaj da ću zauvijek biti sama, fakat, bez ikog da me voli.
Baš onako kako je rekao on. Onaj što me tome trebao učiti od početka postojanja, do dana današnjeg. On koji ne zna voljeti.
Odnosno, on koji zna voljeti. Voli, pazi, čuva. Ali ne mene. Nikada mene. Ali prestala sam i nadati i moliti se za tu ljubav. Ta mi ljubav više ne treba.
Da se ne zavaramo, hej; Ja ovako imam samopouzdanja, mislim lijepo o sebi i to, ali do određene tačke.
Znam da ima i ljepših i pametnijih i zgodnijih i manje komplikovanih i boljih uglavnom, od mene, i to me onda sjebe.
Zašto da neko troši svoje vrijeme i ljubav na ovakvu osobu?
I uvijek kontam da će neko drugi doći, uvijek postoji taj strah i onda se bojim, distanciram se, kao "na vrijeme". Što je možda i loše, ali, svi su mi to uradili, pa što ne bi neko opet?
Gdje mi je garancija da će me neko bezuvjetno voljeti i kome ću ja i samo ja biti dovoljna, dan za danom ?!
Možda je sve to pogrešno sa moje strane, ali, dok mi neko jednom ne pokaže i dokaže drugačije, ja vjerovati neću. Tj. nije da neću nego ne mogu.
A sad, to što sam ovako prema ljudima malo bezobrazna, jbg. Nisam jedna od onih što padaju na svakog ko joj se upucava i tako ta sranja.
Meni  rijetko ko paše "na prvu". Jedno u milion fakat hahaha. I jebiga.
Idem do te mjere da na fb imam samo grupu ljudi, možda 10ak, sa kojima pričam ponekad ili uvijek.
A ovi što mi se ovako javljaju i pišu, odgvoorim nakon par dana i kao nisam bila kući, nisam imala neta često, nisam bila u državi više hahahahha. Jednom sam momku napisala kako sam se preselila u Kinu i degen je povjerovao.  Još pita moje kolegice ove, kada se ona vaša kolegica kul vraća iz Kine, one popadale. xD
 A nekad stavim da sam online za sviju pa me u roku pola sata opere 49789565ljudi i izgubim volju za život. Hahahah.


Ali, sve u svemu, imala sam lijepu noć. Valjda će i ostatak biti lijep. Valjda. :)
Fakat, moram zapisati događaje ove, hahahha, ovo je ludost jedna.
Slučajno nešto, ali ahahhahaha.
Ne prestajem se smijati kad se sjetim, preglupo je to sve ali je i presmiješno.
Ajj brate. Hajd bar nešto da me nasmije  pošteno noćas, pa bar na kratko. :D







20.12.2014.

Okolo svuda je tama, a ja sam lijepa i mlada..

" Da li je samo nedostižni cilj, nemoguća želja, skrivena misao, tajna požuda, neki drhtaj tijela pri pomisli na tu divnu osobu, koja nije moja ?!
Šta je?
Šta si?
Šta se dešava?
"

19.12.2014.

jedan će luđak letjeti, kroz planine do tebe

Hvala ti.
Hvala ti što mi jednostavno središ svaki dan, nekako. Uljepšaš to sve.
Hvala ti što ikako postojiš. Svega mi, možda ne misliš da je nekom tvoje postojanje bitno, ali je meni  itekako bitno.
Pomažeš mi i razumiješ me, više nego što je vjerovatno iko ikad.

18.12.2014.

craving

You could stare at her all day and watch her sleep all night.
She's so beautiful.
You crave her touch, her lips, her body, her laughter, her words.

Does she know?
Ohh.. you could love her till your dying breath, you could be everything she needs.
You could be the air that runs through her lungs, you could be the blood that runs through her veins. You could be her beating heart.
But, how much do you want it?
Are you strong enough to reach it?
'Cause.. It's better to take a step and try to reach your dreams, embrace them, hold them in your arms, then to watch your dream being dreamed and achieved by someone else.
It will hurt like hell to let her go.
Maybe you're not aware of it now, but if you let her be someone else's dream, you will be.
Once she turns her back, she never comes back. :)





17.12.2014.

Ja sam jednoga dana slučajno našao put..

Lijep dan danas.
A ja još ljepša.
Hahaha.

14.12.2014.

Proljeće je čak i u decembru, trinaestog ili bilo kog drugog.

Iii jeste.
Opet lijep dan ovaj Trinaesti u decembru, a još ugodnija, topla noć.

No, kako sam imala onaj loš osjećaj, neki dan da će se nešto loše desiti, i desilo se.
I samo... Nisam znala kako da reagujem a da ne povrijedim nikog.
Valjda nisam nikog povrijedila.
Lažem, znam da jesam.
Ali... Tako je najbolje. Zasluženo.

Lijepa noć.. Lijepo sve, lijepo. Da ne ureknem. :)




Ma.. Ni za sav svijet. Eto!
💗

12.12.2014.

sreća je kad imaš sve il kad srce mirno je.

Ne bacam se ja u "emotivnu tugu" jebo ga ja, vi me bacate.. Hahha.
Dakle, kafa... Jedina sam ja ta koja cijelo vrijeme sjedi, pije kafu, sluša muziku i bulji kroz prozor. Nešto kao da sam ja sama došla na kafu, a ne da sam došla sa još ljudi.
Zašto?
Pa kako zašto?!
Prva tema; nova godina, imaju dvije grupe jedni tamo, jedni ovamo i dok oni pričaju meni u mislima "Šta me boli briga, ionako ne idem ni sa jednima, ne pašu mi planovi.. Može l gora tema?"
Druga tema; haljine, štikle, šminka, frizure. " Nema šanse.. Jebo te može li još gore?"
Treća tema; tračevi, hot news and shit "Ok može gore uvijek, dokazale ste, dosta je. Jesam li ja jedina normalna osoba koju boli neka stvar za ovim?"
Četvrta tema; momci, cure, ljubav, osjećanja  "Okej, možda ipak nisam normalna.. Jesam li trebala ipak ostati kod kuće il možda fakat otići sama na kafu? Nemoj da me uvlače u temu, nemoj, nemoj, molim te.. Iskuliraj. Uzmi mobitel,pravi se da ćeš ići nekog nazvati. "
Prekasno.
U tom trenutku nakon što su se ušutali na čak 2 sekunde, jedna od njih mora da ispusti taj užasni zvuk u vidu najgoreg pitanja na planeti zemlji koje mi je neko mogao postaviti u tom trenutku i natjerati me da se osjećam kao emotivni invalid;
"Šta je sa tobom bokte ikako? Ne planiraš ti valjda umrijeti sama, bez nekog da te voli? Šta planiraš ti ikako cuuuro? Da li je sve uredu sa tobom? Zaljubi seeee. "
Onda onako zastanem u trenutku, držim onu kafu na pola puta između usana i stola, skupim malo oči, zjenice mi ošle u pm iako se i ne vide a u glavi procesiram glupost koju je rekla. Prvo što bih najradije ju plesnula za ovo cuuuro. Pa dobro jesi li glupa sunce ti ljubim? Znaš li koliko me nerviraju dramatični izljevi pretjerane količine wannabe ženstvenosti?
Ali hajde, pomjerimo to u stranu za sad, dok se ne ponovi.
Šta je ona mene pitala?
Aha, da, da.
Spustila sam onu kafu na stol, "tačanla" mobitel, pogledala koliko je sati, iako me to nije ni zanimalo.
Šutim.
Procesiram.
Pulsiram.
Pa okej, moglo je i gore. Sjećaš li se kada smo roštiljali tamo, i kad je skoro 20 ljudi zaključilo da te trebaju pitati nešto, jer su se "brinuli za tebe", tj. jesi li lezbejka zbog pretjerane hladnoće i odbojnosti prema većini muškaraca?
A jebote.
Što nisu radije i danas nisu navaljivale na mene sa tim ženskastim stvarima, što mora ovo?
Pa okej, vješto sam izbjegavala ove teme zadnja 3-4 mejseca. Zadnji razgovor je bio isposvjest jedne od njih kako joj se sviđa moj bivši. I na moju " Do i look like i care ? " facu se pravo sjebala. Valjda nisu skontali da mi je to svejedno.
Ne kažem da sam ja sam jebeno bezosjećajno biće.
Ja volim pomagati ljudima, na bilo koji način. Volim braniti ih sviju, riješavati probleme, usrećiti ih, hajkati se i to sve, ali ja imam svoje granice preko kojih ne idem, jer se ne usuđujem. Znam da izvan tih granica nije sigurno ništa i sve se okrene naopako u sekundi.
Nema to veze sa drugim ljudima, stvarno. Imala sam ja i momke i cure i to sve. Ali... Ružno je to reći, ali sam uvijek bila na distanci, ne potpuno opuštena i uvijek sam bila spremna i na najgore. A često se dešavalo. Ali recimo samo sam jednom eto "voljela" i bila normalna. Al bila sam i dijete. Nisam ja ni znala šta je voljeti. Tako da nisam ni sigurna da je bila ljubav, Ustvari i nije. Ljubav ne prestaje, ona traje, sajednom osobom. To  je bilo nešto kao prva ljubav ljubav, al samo kao emotivna povezanost dvaju osoba, ali ne potpuna povezanost i ono vukli smo se dvije i pol godine srednje. Tad sam naučila i dosta kako se kontrolisati sa osjećanjima, vjerovanjem i tim stvarima, iako me nije naučio na lošu stranu svega toga. Na sreću il nažalost, ne znam. Valjda srećom.
Kasnije sam zavlačila ljude i ljudi mene, naučila sam dosta toga.
Zadnji taj momak sa kojim sam bila je naletio, hajmo reći neplanirano. Ne znam, čak nismo ni kliknuli nikad na prvu. Bili  smo dva različita svijeta, nigdje  veze. Ali eto, tada se dešavalo nešto sa nekim koga sam željela otjerati od sebe jer je bilo osjećanja i prepreka i završila sam sa ovim. Iako to nikad nije saznao jel. Hahah. Tu sam shvatila i kako je kad je insan šupak onaj teški, kad na različite načine vara curu, i laže joj u lice kako nije istina. Ali onda pomislim, da sam ga voljela to bi bila užasna bol, pa sam shvatila da je bolje što sam ovako to proživjela. Bez ljubavi i bez bola. Samo gađenje. :D
Gle, ja sam lika "gotivila", sviđao mi se nekako i to, ali nisam ga voljela.
I zato mi je sasvim svejedno što se mota oko kolegice moje il tako šta.
Samo ne želim da joj uradi nešto loše, jer je za razliku od mene veoma osjećajna i lako zavoli.
Prokleti ljudi. :D
 Ne možeeš, naprosto ne možeš voljeti bilo koga. Mora postojati taj klik na prvu, morate biti barem slični ako ne mnogo isti. Zablude o tome kako se razlike privlače i traju je laž. Dvije različite osobe nikad neće uspjeti. To vam je tipa, ne jedete par dana ništa i onda dođete ti i ta osoba u neku prostoriju i neko vas posadi na stolice i stavi na stol dvije različite vrste hrane. Jednu volite a na drugu ste naprimjer alergični. A ta druga osoba isto, samo obrnuto.
I kaže "izaberite jedno što ćete oboje jesti".
Šta bi se desilo?  Jedno bi se jel žrtvovalo? Da, ali dokle? Dok ne umre od gladi?
Imam u glavi milion primjera, ovo je samo onako, otprilike.
Uredu je da se ljudi žrtvuju PONEKAD zbog ljubavi. Ali ne uvijek.
A ljudi koji su različiti se stalno žrtvuju, možda jednako, možda jedno više, kako kada.
Naprosto ne ide, morate se i za neke apsurdne stvarčice takoreći žrtvovati.
I što je najgore i stvarno neizbježno, jeste da će jedna osoba vršiti veći pritisak da se druga promjeni... To je najgore. Doživjela sam to par puta. Doduše jedino što sam ja promijenila jest ebio status veze ili tog "prijateljstva". Ne'š Božji robe. Uzmi me ovakvu, malo čudnu, malo patetičnu, malo dramatičnu, malo pametnu, malo hladnu, malo smiješnu, malo divnu, malo svakakvu. Ili nikako nemoj.
A kada su dvije osobe iste ili slične, to je san snova.
Ništa ne morate mijenjati, nego uživati zajedno u istim stvarima, koje volite. Tu nema stresa, žrvte, patnje...Samo sreća, zadovoljstvo.
Ali (!) koliko god to zvuči jednostavno, nije ni najmanje lako naći osobu sličnu sebi.
Desi se jednom u X godina.
Osoba se stvori odjednom u vašem svijetu i iznenadite se stvarno kako može postojati druga, hajmo reći, kopija vas utjelovljena u osobi, živom biću drugog spola, koje ćete da zavolite.
A i kad im se desi,  ljudi povjeruju da će naići druga ista osoba nekad, pa zbog nekih "nigdje veze "ljudi koji im dođu u život, izgube gore navedenu osobu. I bude to okej neko vrijeme. A onda shvate da su pogriješiili i da više neće takva osoba naići i da su trebali čuvati to što imaju.
Prekasno shvate uvijek.

Ne govorim ja to iz svog ličnog iskustva.
Govorim kao osoba koja je pola života, čini mi se, posvetila izučavanju ljudi i njihove psihe te, i slušanju istih i riješavanju njihovih problema, kao neka vrsta alhemičara, pretvaram suze u osmijeh. I ono što ću priznati, ovdje i sada, jer drugačije i ne želim, ovo je jedino mjesto na koje prenosim misli za koje niko i ne zna da su moje,  jeste to da me još uvijek čudi ljudska glupost.
Da, da. Svemir i ljudska glupost su beskonačni. Ali stvarno... Uzet ću za primjer svoju kolegicu, koju volim stvarno mnogo, ali je stvarno i glupa za neke stvari.
Svakog momka kojeg upozna, ja ga isto i znam, a ako ne znam, upoznam ga i već ga odmah pročitam. Dakle, odmah stvorim sebi predstavu kakva je osoba i kakve su joj šanse i izgledi sa njim.
I kažem joj sve što mislim da će biti, od riječi do riječi. I kako da postupa i sve, ali naravno, nikad me ne posluša i uvijek bude kako sam ja rekla. I svaki se put naljuti na moju iskrenost i čudnu brigu, a kasnije se izvinjava i govori da sam u pravu. Evo samo ove godine smo to prošle tačno 5 puta. I dalje ne shvatam zašto je slijepa na istinu i zašto me ne sluša?
Nikad neću ni znati.
Drugi primjer je osoba koja mi je kao sestra čitav život. Dugo je bila momkom i od samog početka sam joj govorila neke stvari kako će biti ako ne postupi ovako, onako, i sve je bilo. Na kraju su i prekinuli. Ostale primjere neću ni navoditi.
Stvarno me uvijek sve to čudi.

Što se mene lično tiče, ne znam najbolje procjeniti kakve su mi šanse sa kim, kako će teći tok svega. Ali znam čitati ljude, znam koliko daju, koliko uzimaju. I to je dovoljno.
Mada je ponekad i loše.
Stane neko pred mene, provedem nekoliko minuta posmatrajući osobu, ponašanje, izgled, pokrete, riječi i sve i onda nakon što pročitam osobu, bude mi žao što sam ikako to i uradila. Neki ljudi su možd izgledom krasni a unutra samo leš koji se raspada i zaudara na široko, za onog ko ga osjeti.
Zato ne gledam izglede.
Da je neka najstrašnija osoba na svijetu, ako ja znam da je unutra lijepa osoba, za tu osobu ima mjesta u mom svijetu.

Eto, sad shvatamo zašto mene ljudi prozivaju filozofom, psihologom i tako. Pa jebiga.
Ako ništa, mogla bih napisati nekoliko knjiga na ove i druge teme, huh? :D


Aha, na kraju šta se desilo sa pitanjem, njima i sa mnom?
Pa ništa, u glavi se odigrala prava predstava, dok mi je kroz usta jedino izišlo "Sve u svoje vrijeme" uz lagani osmijeh i bacanje pogleda prema mladom, isuviše smotanom, konobaru koji uporno bari djevojčicu od 16, možda i 17, već peti dan za redom. Jadan. Ne mogu mu i ovaj put pomoći. Naprosto je premlada na njegovih 23 ili 24.
Nego.. Što je ustvari i pametno rečeno. Kad dođe trenutak ljubavi, a doći će, ja to znam, ja ću se protiviti kao inače što radim ali ću je prihvatiti, objeručke, kad tad.
Moj jedini strah je što stalno gubim ljude, ili smrt ili sudbina i onda se bojim i ne mogu da se ne zapitam, šta ako ta osoba postane previše bitna mom postojanju i onda ode? Ili šta ako ne budem znala voljeti tu osobu na pravi način (jer ja nisam primila mnogo ljubavi u svom životu, pa ne znam ni kako primiti ljubav ni kako je dati), kako osoba zaslužuje i onda otjeram osobu?
Šta ako ja ustvari nikad i ne uspijem, jer sam ovakva kakva jesam? A i da li ću moći vjerovati da ću btii dovoljno dobra toj osobi, jer nikom drugom nisam i da me neće nikad lagati ili prevariti?
Milion pitanja a nigdje odgovora.
A da, istini za volju, želim i ja ponekad nekog ko će uvijek biti u mom svijetu i sa kim ću dijeliti sve iz tog svijeta, u kojem se niko još nije pronašao i osjećao ugodno.


Idem sada. Vani. Među sav taj "normalni svijet" koji se voli. "Voli" ili baš i voli. U svijet patetike, pretjerane lažne romantike, wannabe kulera, "nedostižnih mačora i mačaka" i enormne količine gluposti.
Nije ni čudno što su me "spašavali" mjesec dana nakon rođenja i što imam problema sa plućima, koja nikako ne znaju ili ne mogu normalno disati kao, jer nisu u najboljem stanju.
Moja verzija je ovakva: Kao ta beba koja je mjesec dana htjela da umre, ja sam već znala na kakav sam svijet došla i kako me jeben život čeka, pa sam htjela da odmah odem, taman čisto i nevino biće, bez grijeha. Ali eto, zlobni ljudi me održavali na životu pa sam oidlučila žđivjeti.
A pluća? Hmmm... Pa, nije lako dijeliti isti zrak sa svim onim nabrojanim bićima gore. Težak je to zrak. Zato pluća gledaju da što manje primaju tog zraka, što naravno uzruja srce jer ni ono ne želi da ga održava na životu taj isti zrak, ali znaju da drugačije ne može, pa se malo uzdrma.
Eto vam ga dragi moji.


Do sljedećeg pisanja ciao, čuvajte se. :D





Dvije, onako, "moje" pjesme, na ovu temu. Dvije od mnogo haha. :)









08.12.2014.

Zovuu mee moji anđeli..

Onako, sjede i gledaju u mene. Možda kroz mene.
Gledaju u mene kao da sam napravljena od stakla.
Kao da sam napravljena od nekog isuviše otrovnog stakla koje će te ubiti u sekundi ako ne budeš dovoljno oprezan i ako priđeš bliže od dva metra.
Nisam to zaslužila.
Možete govoriti šta hoćete, ja znam da nisam.
Znam ja da sam ja čudna, znam da je sve u mom svijetu čudno, znam koliko sam hladna osoba postala. Znam, svega mi, znam, ne morate mi govoriti.
Ali stvarno, hvala na brizi, al moj život i moja unutrašnjost su moja stvar.
Znate da ne pratim ovozemaljska pravila i apsurdne mjere neke.
I stvarno me ne zanima šta ko misli o meni, ne zanima me što sam kako kažete "jedna u milion", jer bi to trebala biti dobra stvar, ustvari. Ja sam JA, ja sam svoja i ja sam sretnija što imam to svoje Ja i što sam slobodna da svaki dan živim ispunjena. A to što me gledaju drugačije, što ne mogu prihvatiti, što nisam ono "što se traži od djevojke da bude" nije moja stvar. Stvarno nemam potrebu da se nabijem na štikle veličine tornja u Parizu i hodam kao kokoš po iglama, gledajući kako ću se polomiti, našminakti se kao prvoklasna kurva sa užasno jakim crvenim ružem, 3 lopate pudera, 54 kile "šljokicastih" sjena za oči i šaku rumenila i obući neke prekratne suknjice/haljinice u cilju da pokažem šta ja imam i još 340 cura u tom trenutku. Sve iste. Sve onako servirano odmah. Bezveze.
Momak je upozna, istu noć odu zajedno "popiti piće" i završi tako što izgleda kao da je ona kokoš sa igli preletila na autoput i letila lijevo-desno, gore-dolje, od auta. Sva rasščupana i rasklimana jadna. I ja ništa ne bih rekla da to ostane na jednom muškarcu barem neko vrijeme. Kakvi, to svake sedmice neki novi. Pa fuj.
Ali de, društvo je takvo. Budi isti kao svi i najbolji si svi te vole,a  ustvari te niko  ne voli. Budi drugačiji opet te niko ne voli ali se ni ne trude glumiti kako im pašeš.


Imam neku volju da danas ustanem napravim sebi jesti i 10 litara kafe i zapičim pola sata hoda do majkine kuće. Ali ne želim biti sama...



Razlog pisanja o lošoj strani svijeta na blogovima, jeste ta, što je lijepa strana toliko baš lijepa da sam škrta na riječima. Ne želim pisati o nekim lijepim, zabavnim trenutcima i ljudima, jer imam osjećaj da će mi ih neko svakog trenutka oteti.
A ima puno toga lijepog. Ima.
:)

27.11.2014.

thousand rainy days

Da, tužno mi je što ću ovo reći, ali navikla sam već na život bez tebe. Koliko toliko.
Jebiga, mora tako.
Mora.
Nije da želim ali mora i to je to.

Drugačije ne može i ja to već jednom moram prihvatiti.
Predugo je prošlo maleni. Predugo.


"Sve neobično, sve kako ne treba. Ali nisam ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja. "

22.10.2014.

Ti samo budi dovoljno daleko.

Ne znam , samo sam pustila jednu od "naših" pjesama i ono jebote... Uspomene.
Nedostaješ mi.
Nikada ovako udaljene nismo bile.
Bojim se da će nas vrijeme i daljina ovaj put još više udaljtii, mislim de se već dešava.
Ma šta god da bude, samo ti meni budi sretna, zdrava i voljena. To je sve što sam uvijek i željela. Jebiga, sestra si mi. Ali da neću nikad prihvatiti tvoje odluke koje si donijela, neću, ali živim sa njima. Znaš da meni ništa nije teško, prošla sve i svašta, sve mi je svejedno, crno i sivo. :)

Hvala ti za uspomene i najljepše godine mog života....
I ipak... nadam se da ćemo imati ih još mnogo, i uspomena i godina!

💖

08.10.2014.

U mojim snovima živiš, u mojim snovima praviš lom...




"ponekad je sretnem
cini mi se da je sama
ne znam zasto
imao sam poslije
i druge ljepse zene od nje
al sve mi se cini
da volim je..."


 

02.10.2014.

lmf



"I am crying over the loss of something I never had. How ridiculous. Mourning something that never was – my dashed hopes, dashed dreams, and my soured expectations."

21.09.2014.

Turn the page








20.09.2014.

Sam, sam, saam... na svijetu saam si, uglavnoom...


Glupača jadna ona, patetična. Glupača!!! Eto šta sam!!

18.09.2014.


"Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš."







"Someday

Someone will walk into your life

and make you realize why it never

worked out with anyone else"

16.09.2014.

never had, never will..

Nije dobro.
Nisam dovoljno dobra.
Nikad neću biti dovoljno dobra.
Šta god da uradim, ne valja, nije dovoljno dobro.
Tužno je to.

Tužno, stari moj.



Sjedim danas, završavam taj glupi projekt, ali sam vesela i nasmijana, vani sunce, pravo neka poztiiva, sve lijepo. Smijem se, ne slušam muziku jer sam zaboravila totalno na nju, a zatim uzmem pauzu otvorim Ispovesti i naiđem na neku ispovest o djevojci bez oca i o tome kako ima samo sliku sa njim i suze mi same krenu...
Moj tata i ja nemamo ni jedne. Sigurna sam da je kod nekog iz porodice bilo slika na kojima nas ima mnogo, a među njima ja i moj Babo. Ali valjda niko nije osjećao potrebu da meni pokloni jednu od tih ili barem da izradi i meni iste. Minus je što ne pričam sa njih pola, njima na dušu što su me tretirali kao govno, pa zaslužili to. Od mojih ukućana ima njih koji sa tatom imaju sliku dvije, ali nigdje mene i mog tate.
Imam samo JEDNU sliku od svog heroja. Samo jednu...
Ali je lijepa... Smije se, a u očima mu je onaj sjaj, ona ljepota, dobrota, sve najljepše što jedan insan može da posjeduje.
Pa se sjetim, Bože, kako bih bila divna da je živ. Kako bi bilo lijepo da me naučio svim onim lijepim manirima do kraja, da je udahnuo malo svoje ličnosti u mene. Doduše, često primjetim dijelove njega u svojoj ličnosti, ali nije dovoljno..
Stvarno se još sjećam dana kada su javili mami da je umro.. Stajala je pored ograde u dvorištu, sunce joj je prelazilo preko lijepog lica koje je kroz nekoliko trenutaka poprimilo svu bol i tugu svijeta. Znam da joj je bilo teško, taj čovjek je ipak jedini koji je nju prihvatio od prvog trenutka, i koji se borio za nju i njenu djecu, od kako se udala dakle za mog biološkog oca i ušla u tu proodicu.
Stric, sa kojim već godinama ne pričam, je nosio neke stvari i samo pogledao u njenu facu i bacio onako one stvari iz ruku i počeo plakati, psovati, jecati... Mama je u suzama ušla u kuću. Rekla mi je da je babo umro... Bila sam tek djevojčica ali me toliko zabolio, počela sam plakati.. Sjećam se malenog aviona kojeg sam držala u ruci. Ušli smo na drugi sprat, obe plačući, tada je rekla bratu isto da je umro, otišli su oboje u drugu sobu a ja sam plakala.. i došla do kraja hodnika u koji je dolazila sunčeva svjetlost iz obe sporedne sobe, nikad taj hodnik više nije bio tako obasjan suncem.. Uglavnom, došla sam do kraja hodnika i kunem se svim živim, osjetila sam kao da me neko grli, kunem se svim dakle!! Osjetila sam se kao kad me ne on grlio... Dakle toplota nečijih ruku oko majušne mene... I od tog trenutka mir. Spokoj. Nasmijala sam se. Osjetila sam neku lakoću. I sljedeće čega se sjećam uzimam onaj avion i prolazim kroz sunčevu svjetlost. Smijem se...
A dakle, prije smrti, otišla sam u petak da ga vidim. Znala sam da će umrijeti.
Ne znam kako, ali se kunem, toliko sam bila vezana za njega, da sam samo iz njegovog pogleda znala šta mi želi sve reći... Sjećam se držanja njegove iznemogle ruke. Njegove kože koja mijenja boju... Blage hladnoće.
Nisam mogla dugo, plakalo mi se.
Hodala sma okolo i vratila se njemu. Kunem se da mi je i dan danas krivo zbog toga, voljela bih da sam svaku sekundu tog prokletog petka posvetila njemu.
Znam da bi bilo gore da sam plakala pre dnjim, ali bih barem imala više vremena kraj njega.
Kajem se. Do zadnjeg daha ću.
A onda.. Dženaza.
Nisu mi dali da iziđem van i da vidim tijelo umotano u ćefin.
Ipak sam izišla... Probila se kroz sve one ljude i... Gledala u njega.
Čekala sam da ustane, da došeta do mene, da me zagrli, da kaže da je sve uredu i da će uvijek biti tu sa mnom.
Čekala sam....
A onda... Odnijeli su ga.
A sa njim i pola mog srca.
Druga polovina je otišla sa dječakom, cijelim mojim svijetom, nekoliko godina kasnije.
I osjećam.. Kao da mi se srce nanovo formira.
Ali da je to samo malena, tvrda i hladna gomila šljama. Ništavila.
Doduše, nekad se pokrene ispod te beskorisne mase po koji osjećaj, ali nikad ne osjetim potpunu emociju.
Ne mogu, a vjerovatno nikad neću ni moći.
Cijeli je taj život sjeban. Velika većina mog života je samo sjebana.
Moje djetinjstvo čak, osim trenutaka sa mojim babom.
Samo zatvorim oči, ne želim plakati. Stisnem ih a suze se ipak probiju.
Ne, ne plačem, ne volim plakati.
Ali imam te slabe tačke... Ma koga lažem, cijeli moj život je jedna slaba tačka.
I ta tačka koja se pretvara u crnu rupu koja me lagano guta, me ubija... Naravno da mi se plače kad se sjetim stvari.. Sjećala bih se dobrih, ali me i dobre tjheraju na plač, jer znam da se nikad više neće ponoviti, bile su u vezi tih ljudi kojih više nemam.
I onda ovako sjedim, slušam verziju jedne pjesme koju sam našla i slušala preksinoć cijelu noć, pa i sinoć, pa evo i danas jer je predivna. Jednostavno je perfektna... A i samu pjesmu, nebitno u kakvoj verziji volim, jer se nekako pronađem. A onda se sjetim babe i kako je volio one lijepe ilahije ili sevdah, pa pustim nekad i njih, a suze teku, teku, tekuuuu...
Sve bih dala za samo jedan osmijeh, jedan zagrljaj. Sa obojicom.
SVE.
I ne bojim se ove glupe smrti, spremna sam uvijek na nju, kao što sam već rekla vodim se onim "Neće ti smrt ništa, to ti je za čas". Opet ponavljam da se bojim samo da neću njih vidjeti, jer, iskreno, oni su zaslužili bolje... Znam to. Divna i čista bića to zasluže.. Ja nisam takva.
Mnogo toga lošeg vučem, i svog i tuđeg.
Jebe mi se za zdravljem, ja ne vidim nikakvu poentu u duljenju života više.
Kao da je nekom i stalo, nije da ikom donosim nešto dobro, a i  mislim da me pola njih gleda kao promašaj. Zato onako, kad me boli, guši, ne da mi da spavam ili danas kad sam se valjala po podu od bolova i muke, meni ne bude toliko krivo.. Osjećam se korak prema slobodi, ali se sjetim da je to i korak prema mogućoj vječnoj patnji, pa se zamislim... Ufff, ne znam stvarno više...
Ali, stina, eto. To da sam promašaj, šta već.
Ja ne znam ni šta bih sa životom, ne znam ništa..
Nemam volje, snage ni za što.
Nemam prije svega ni "vjetra u leđa" a zna se kakvi se ljudi smatraju pod tim.
Ja već 12 godina odrastam sama, samu sebe odgajam, u svemu sam sama.
Ne mogu ja to, umorila sam se..
Želim značiti nekom, želim da je nekom stalo do mene, da me voli ikako.
Želim se osjetiti bitnom i dovoljno dobrom, barem jednom u jebenom životu opet.
Jer i ovim ljudima što sam kao bitna, to nije potpuno ništa.. Znam da im ne značim dovoljno i da im nisam dovoljno dobra.
Dokazali su to.
I to me boli.
Koliko gdo to odbijala priznati, boli me.

Idem sada se okupati, prestati misliti i uživati u samoći ove kuće...
Pa ću izići van. Kontam nešto; možda ovo bude dobar petak.
Možda.




"
Any man can be a father, but it takes a special person to be a dad."



15.09.2014.

hold me in your arms forever


Postoje neke stvari od kojih bježim cijeli život a one me stižu.
Postoje neke kojih se bojim, ali ih tako jako želim.
Bojim se osjećanja.

Dovraga. To je strašno za mene.
Zatvorila sam se jednom i više naprosto ne ide, ne mogu, pokušavam ali ne mogu.
Eto desi se da se pojavi neka osoba u mom životu, koja me zanima, koja je sve ono što sam i ja, naizgled, i to u meni nekako probudi po koji osjećaj i naravno, poludim i nekako otjeram tu osobu i jebigaa.
Komplikovana sam ja djevojka, izuzetno mnogo.









01.09.2014.

...

Naumpalo mi da objavim kakav lijep citat iz svoje OGROMNE kolekcije. Nisam odavno. Don't judge me. Volim čitai, mnogo, pa nek eknjige čitam i po par puta. Neke pročitam a onda drugi put ponovo samo da izvučem nekih citata. A nekad samo naiđem negdje na neki lijep.
Čudna, ha ? :)





"S njom bih mogao ćutiti.
I osmesi se slažu dok pričamo kao da se znamo celi život.
I reči postaju bespotrebne, jer su slabe da kažu bilo šta.
Iznenada postoji neko s kim možeš baš lepo da ćutis. A ćutiti se može samo s nekim posebnim.
Ljudi baš ne znaju da ćute.
Ona i ja. Mi ćutimo. Ugodno. Toplo. Ćutimo s poverenjem. Ćutimo od dragosti.
S osmehom. Ćutimo baš savršeno. Kao da se znamo celi život..."






"Da, Otac, uvek "otac", ni slučajno "tata", ili tako nešto...
Pominjala ga je doista retko, ovlaš takoreći, shvatio sam da neka tajna stanuje na krajnjoj periferiji njenog srca, ali ja se na toj liniji nikad ne vozim do poslednje stanice, davno sam naučio da je bolje tako..."

 







"Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama."







"Osjetiš. Mogao bi da ležiš sa njom danima. Samo ležiš. Dišeš. Ćutiš. Ne praviš ni jedan jednini pokret. Osim onoga što spaja usne. Ruke. I duše. Taj pokret ne moraš ni napraviti. Napravi se sam. Diši i slušaj. Tišina odzvanja sve prećutane riječi. Pozivnica za raj, prije raja. Neka granica, reklo bi se. Tamo na granici si čekao ovaj trenutak. Poseban.'



 



"Možeš otići ako želiš. Ipak ću te se sjećati. Sjećam se svih koji odlaze."






"...A mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali. "

31.08.2014.



"...Ona, ja, mi. Sa njenim otiscima na sebi, svaku noć odlazio sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazio preko svakog njenog dodira i smešio se sam svojoj ludosti. I nestrpljivo čekao jutro, da opet mislim o njoj. Ma svaki trenutak je mali, i nedovoljan sa njom u mislima. Tako sam sebično i jako volio svaki njen pogled, svaki treptaj očima, svaki prstić volio sam pojedinačno. Nosić, usne, dodire. Navike, izgovor, nju cijelu...."
22.08.2014.

u srcu tuga ordinira.

''Po čemu si ono ti baš posebna? Rečima, glasu, osmehu? Ili, pak, po nežnosti, grubosti? Po čemu? A da, po onom osećaju da mi nešto prokleto nedostaje kada te nema!''




14.08.2014.

.


"Ni u misao joj nije dolazilo da nekome učini zlo. Ni dobro, doduše. Jednostavno, u cijelom svijetu ona je postojala isključivo za sebe. Oko nje su se kretali drugi ljudi, ali je se nisu ticali, ili su postojali samo ukoliko su joj bili korisni ili zanimljivi, iako je prema njima uglavnom bila ravnodušna. I njen muž je postojao radi nje, nikako radi sebe. Nije to bila obična sebičnost ni samoživost, nije ona sebe pretpostavljala drugima. Ne! U njoj je živjela samo svijest o samoj sebi, bez drugih. Ta svijest o sebi, očišćena od svih veza, bila je toliko prirodna i jaka da joj nikad nije padala na um i neka druga mogućnost. Ne, nikoga ona ne bi oštetila ni u najmanjoj sitnici, nikoga ne bi ograničila u sopstvenoj slobodi, nikome ne bi oduzela ma koje pravo, osim ako se to ticalo nje. I svakome je ostavljala tu mogućnost. Teško je, istina, zamisliti kako bi to izgledao svijet u kojem bi svi imali pravo, ali to se nje nije ticalo: ljudi su mogli da je prime onakvu kakva je ili da je ostave na miru. A to su i činili."


12.08.2014.


"Na putu da postanem pokvaren dečko, sreo sam nju... Njenim ulaskom u moj život, periodni sistem elemenata postao je potpun. Čini mi se da je to mesto oduvek bilo rezervisano samo za nju i da je oduvek čekalo da se ona pojavi..."




12.08.2014.

.

Da li da budem zahvalna na tišini koja mi budi nemire, proganja me do prošlosti, udara me uspomenama i teškim osjećanjima ili da je mrzim jer  je u tom naletu uzdrmala i zaključani svijet u meni koji je ispunjen ljubavlju,  lijepim osjećanjima i uspomenama, te mu omogućila da se pokrene i izviri na površinu?!

10.08.2014.

ˇ

Naaajs pjesma :)

"I'm covering my ears like a kid
When your words mean nothing, I go la la la
... "



10.08.2014.

*

"Bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući."
💖 💖






"U očima je imala tajni kod koji je trebalo razbiti da se dođe do srca. ."








"Nikad prirodu ne osjećam tako snažno kao kad gledam široku pučinu. Kao da se otkriva, sva. Nismo izvan nje, već u njoj. Nismo posmatrači, već učesnici, njen neodvojivi dio. Ona se ne skriva kao što to čine ljudi. Zato što nema šta da skriva. Potpuno je nevina."

09.08.2014.

.

"Ali, bio joj je suviše sličan. Operisan od svake emocije, plašio se osjećanja koja su ga vukla njoj. Trebali su se, na neki neobjašnjiv način, ne mogavši jedno bez drugog. Ali, biti zajedno, ni to nisu mogli."




05.08.2014.

.


"Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi."








01.08.2014.

ti bar znaš..



"Znam, tamo negdje, on isto tako hoda. I možda isto osjeća.. Možda još nismo naučili sve što treba da znamo da bismo se prepoznali? Možda još nije vrijeme.. Možda.. Ko zna.."





"I ove noći ćemo zaspati pod istim nebom, isti mesec će nam obasjati prozore. I ko kaže da smo daleko? Gde god bio meni si ti najbliži od svih."



13.07.2014.

.


“Ignoring your passion is slow suicide. Never ignore what your heart pumps for."
13.07.2014.

to je samo san.

"Najtužnija mjesta su ona na kojima si nekada bio sretan."



''Cekanje boli. Zaborav boli. Ali ne znati se odluciti, najteza je patnja. "




23.03.2014.

Briga mee.

I bas me briga
ko te nocas vozi kuci,
briga me


I ako si i sretna ko sto kazes,
mada znam da lazes
sve to ubija me

Hmmm, grlim hladne jastuke
hmmm, moj bijeli labude

I briga me sto nisi mjesec,
a ni sunce, briga me

al' neces moci preko
blatne kaljuze
cista stic' do moje postelje

Hmmm, grlim hladne jastuke

Ref. 2x
Moj bijeli labude
kad me jednom ne bude
sve ce vode, labude
da se razbistre






08.12.2013.

"Bio sam zarobljen, oduzet, iznenađen i osvojen. Ne njenim izgledom, već inteligencijom, hrabrošću, dobrom pričom, smišljenim provokacijama. Svideo mi se njen stav, iako nadobudan, sama činjenica da poseduje petlju da mi se suprostavi - inspirisala me da nastavim. Više nisam obraćao pažnju na njenu lepotu, njeno lice, usne, već me nahranio izazov, probudio onu pritajenu uobraženost u meni, koju sam oduvek skrivao. Nesvesno me je naterala da priznam da smo isti. A to me nerviralo. Mnogo. Mislio sam da tako pozitivnu dozu bezobrazluka imam samo ja. Na trenutak me je naterala da se osetim kao kralj, na trenutak sam postao bednik. Jedini problem je što sam se i kao bednik, pored nje osećao savršeno…"

08.12.2013.

"Rođena sam da se razlikujem, da se ne uklapam u te neke “norme”, da volim stvari koje su po nečem posebne i zato je za mene najveći kompliment kada mi neko kaže da sam čudna ili da nisam kao druge devojke, a i dalje ostaje pored mene."


26.11.2013.

and I'm on my way !













26.11.2013.

Our winter times are like a silent shroud

"Kažu da je velik onaj koji prašta. A ja ne praštam. Ja nisam dovoljno velika, niti je moje srce dovoljno jako da dva puta podnese isti bol. Moje srce ne daje dvije šanse. Ono ne želi da ga dva puta lome isti ljudi. Ne prašta greške i ne prihvata nikakve izgovore. Kad pukne - pukne. I nazovite me sebičnom, dajte mi bilo koji drugi pridjev u tom stilu, ali ja učim na životnim lekcijama i štitim sebe napokon. Davno sam naučila da su ljudi zli, da će te oni u koje najviše vjeruješ prvi povrijediti, da ne vrijede svi onoliko koliko misliš... Zato sad nosim ovaj oklop i dobro mi je. Ne žalim se ja, ali žale se ljudi oko mene. Valjda im smeta što me ne mogu uništavati kad god požele. Eh, žao mi je... Došlo je moje vrijeme."


Stvarno... Nije li krajnje nehumano, nekulturno i ružno tražiti od nekog da ti oprosti neku veliku grešku iz prošlosti? Nastaviti dalje kao da se ta greška, zbog koje ste se iz korijena promijenili, nije desila?!
Ja ne opraštam. Kod mene nema druge šanse. U ovakvim slučajevima ne.
Ne želim biti neko naivno, glupo derište, pa poletjeti srcem ispred mozga. Ne. Ne jer prvo nisam više to isto derište. Drugo, radije slušam ovaj mozak pa tek onda to naivno srce. Treće, mnogo mi je ljepše ovako. Koliko me god osuđivali, blatili i šta sve ne.
Nema tu previše filozofije, eto..





25.11.2013.

Let it snow, let it snow, let it snow!















04.08.2013.

be smart Miah, be smart, think about it... please Miaa.

Treba mi ovo kao sa slike.
Znači, tačno ovako ali da budem sama.
Da razmislim o svemu.


"Bože olakšaj a ne otežaj, Bože daj da završi sa dobrim. Amin."



01.07.2013.

Uff imala sam UŽASNU situaciju danas. Nadam se će ona to zaboraviti, za moje dobro...




24.06.2013.

It's so insane

Jutros sam se jako rano probudila kad ono vani pljuuusak :D ajj bilo mi nekako drago, otvorim prozor i legnem onako, slušam kišu, razmišljam, dugo , dugoo i onda zaspem.. i ujutro se probudim i evo boli me malo grlo haha.. nema veze. :D


21.06.2013.

duboko, duboko, uvuko se nemir....




11.06.2013.

.


“Only once in your life, I truly believe, you find someone who can completely turn your world around. You tell them things that you’ve never shared with another soul and they absorb everything you say and actually want to hear more. You share hopes for the future, dreams that will never come true, goals that were never achieved and the many disappointments life has thrown at you. When something wonderful happens, you can’t wait to tell them about it, knowing they will share in your excitement. They are not embarrassed to cry with you when you are hurting or laugh with you when you make a fool of yourself. Never do they hurt your feelings or make you feel like you are not good enough, but rather they build you up and show you the things about yourself that make you special and even beautiful. There is never any pressure, jealousy or competition but only a quiet calmness when they are around. You can be yourself and not worry about what they will think of you because they love you for who you are. The things that seem insignificant to most people such as a note, song or walk become invaluable treasures kept safe in your heart to cherish forever. Memories of your childhood come back and are so clear and vivid it’s like being young again. Colours seem brighter and more brilliant. Laughter seems part of daily life where before it was infrequent or didn’t exist at all. A phone call or two during the day helps to get you through a long day’s work and always brings a smile to your face. In their presence, there’s no need for continuous conversation, but you find you’re quite content in just having them nearby. Things that never interested you before become fascinating because you know they are important to this person who is so special to you. You think of this person on every occasion and in everything you do. Simple things bring them to mind like a pale blue sky, gentle wind or even a storm cloud on the horizon. You open your heart knowing that there’s a chance it may be broken one day and in opening your heart, you experience a love and joy that you never dreamed possible. You find that being vulnerable is the only way to allow your heart to feel true pleasure that’s so real it scares you. You find strength in knowing you have a true friend and possibly a soul mate who will remain loyal to the end. Life seems completely different, exciting and worthwhile. Your only hope and security is in knowing that they are a part of your life.

         - B.M.








03.06.2013.

i ceo svet nek sagori




06.05.2013.

when all the love has gone away and passion stares me in the face, could I walk away?












05.05.2013.

never fall in love again.. no no noo

Javio mi se moj  najdraži i najbolji kolega, prije svega brat Wolf.. Kako mi samo nedostaje. Jedva čekam dan kad ću ga vidjeti, zagrliti. :C


and one beautiful picture. oh , sweet mother of birds!!!

23.04.2013.

wrong answer.



"I keep on dreaming dreams of tomorrow
Feel I'm wasting my time
Lighting candles in the wind,
Always taking my chances
On the promise of the future
But, a heart full of sorrow
Paints a lonely tapestry

The sun is shining
But, it's raining in my heart

No one understands the heartache,
No one feels the pain,
Cause no one ever sees the tears
When you're crying in the rain...
"



 

16.04.2013.

Too much time on my hands....

DANAS MI JE ROĐENDAN.

Prije mnogo godina, na ovaj dan, jedna prekrasna žena, koju sa ponosom mogu nazvati Mama, je na svijet donijela jako čudno ljudsko biće- mene!

Ne znam kako se osjećam. Sretna sam, iskreno onako, jesam!
Ali, meni je ovaj dan nekako običan, još od prošle godine.  Više nije onako kao nekad, ta sreća neka glupa i to...
Jedan mali dječak, koji je meni bio sav svijet (i još uvijek je, čak iako nije tu), je prošle godine imao dženazu/sahranu kako već ko kaže, 13.-og aprila, a meni 3 dana kasnije rođendan.
Ne znam, čudno je sve.. Čudno i nepravedno...




Pa, sretan mi rođendan! :)






"So understand, don't waste your time always searching for those wasted years... face up, make your stand, and realise you're living in the golden years.. "

09.04.2013.

a vrijeme mi prolazi...

06.04.2013.

Mama, now I'm coming home.. I'm not all you wished of me..

Ljubav roditelja prema djeci je stvarno enormno velika. Posebno majčina ljubav. To se ni sa čim mjeriti ne može. Stvarno.. Svi mi prolazimo kroz razne faze u životu i imamo one najgore, one u kojima smo samo mi u pravu i niko više, posebno ne roditelji.. A stvarnost je da su ustvari najčešće oni bili u pravu, to tek kasnije saznamo i kajemo se za razne stvari koje smo im učinili, ali oni nam oproste gotovo iste sekunde kada nešto loše uradimo.
 Ali, kao što rekoh, ljubav majke prema djetetu.. Eh, to je nešto posebno, dragocjeno, unikatno.. Nažalost, nisu svi imali mogućnost da to osjete, nažalost! Ali, mi koji smo imali i još imamo priliku, nekako ne znamo da to cijenimo dovoljno.  Što je mnogo tužno..
Ja stvarno ne želim izgubiti svoju. Ne još, ne ikad. Dovoljno sam ja ljudi izgubila.. Ljudi koje sam voljela više nego išta na svijetu, a izgubila.. na ovaj ili onaj način.
Ali ona je posebno nešto, ona je uvijek prva, prije svega, nju da izgubim, ja iskreno ne znam kako bih ja funkcionisala normalno.
Samo želim da bude zdrava i sretna kakva je uvijek bila. Iako doduše, i pored svega što joj se u životu desilo, još ima osmijeh na licu, još je ona luda, brižna i zabavna mama kakvu je znam cijeli život.. Kao da joj se ništa ne dešava.. A dešava se.. Ali bit će dobro ako Bog da!


Nažalost, baš ovako tek shvatiš neke stvari i trudiš se nadoknaditi mnogo toga a znaš da tako ne može.. Samo molim Boga da mi je čuva još dugo dugo godina i da mi bude zdrava i sretna kroz te godine ! To je sve što želim..












05.04.2013.

..





"I know I'll miss you for awhile
But sooner or later
I know that I'll forget you
And I beg it babe
Free me
Come on and free me
Why wont you free me
Free me from your spell"


09.03.2013.

turning and returning to some secret place inside..

Watching in slow motion as you turn to me and say ;
"Take my breath away.. My love, take my breath away..."

19.02.2013.

Omen!

ne volim Madonnu, ali volim ovu pjesmu.. možete reći da je spot jeziv i masonski koliko i ona sama, što i jeste, ali pjesma pored svih tih masonskih poruka, ima i jednu normalnu i jaku poruku upućenu današnjim  ljudima koji odbijaju vidjeti svijet oko sebe onakvim kakav stvarno jeste...




you only see what your eyes want to see
how can life be what you want it to be
you’re frozen, when your heart’s not open
you’re so consumed with how much you get
you waste your time with hate and regret
you’re broken, when your heart’s not open..







14.02.2013.

have a right to lose control.








I OVE  MOJE 3 MAČKE ME IZLUDIŠE!! Ali, volim ih više nego išta. Loptice moje malene.
Nađoh ovu negdje, ova mi je preluda hahha



05.02.2013.

za sve što dolazi, nedostaješ.

Da li ste se ikad zapitali da li Bog stvarno postoji ili je samo nešto za što se svaki čovjek drži, i čime opravdava neke od svojih postupaka?
Ja ću vam reći nešto; provela sam mnooogo vremena u svom dosadašnjem životu izučavajući religije ali sam uvijek znala da Bog postoji. Neko ga definiše kao višu silu, nekoga ili nešto, što ima moć nad nama, a mi nad nečim drugim i tako u nedogled.. Neko ne zna ni kako da ga definiše, samo jednostavno ide na ono; "Haj kad svi i ja ću!"
A opet neko, kao, ne vjeruje u Boga. Ma bolan, nema čovjeka koji u Boga ne vjeruje! Kad vam kažem! Mogu laprdati koliko hoće o tome, ali svi vjeruju u njega. Nebitno jel ga zovu; Allah, Isus, Buda, Dža itd.... Dođu teški trenutci neki, nema od koga drugog tražiti pomoć nego od Boga.. Tad i ovi tzv. "ateisti" postaju najpobožniji ljudi. Vjerujte, imala sam priliku vidjeti mnogo takvih ljudi. I sama sam djelomično takva bila.
Mada, to je samo faza, dok ne shvatiš neke stvari po pitanju religije. Nekima je samo fazon. Hoće biti "kul".
Ja vjerujemu Boga, kao Onog koji je sve stvorio, koji ima moć nad svim, kojem niko ravan nije. I ne, mi nemamo moć ni nad čim... Ma ni nad mravom onim. Bog dragi da hoće, nas bi i nas taj mrav uništio, koliko god nemoguće zvučalo. Nikad se ne treba upoređivati sa Bogom.
I to što nas na ovome svijetu možda dijele neke stvari, tipa; boja kože, novac, prezime, nacije bla bla... ne znači da je neko bolji od ovog drugog. Svi smo mi isti. Od istog nastali, istom ćemo i otići nekad, odnosno zavisi, kako ko zasluži, jel.

Istina, razočarala sam se i ja uveliko u Boga i prvi put se iskreno naljutila na njega i pomislila da On ne postoji. Da budem preciznija, prošle godine, kada mi je umro maleni brat. Ali vremenom sam shvatila da sve ima svoje. Bog ga je sa razlogom uzeo. Njemu je ta čista, nevina duša bila potrebnija nego nama. Barem znam da će zauvijek biti na sigurnom i lijepom mjestu. Nije imao vremena da nakupi loših djela. Dijete... 5 godina bolan..
A i to je sam neki test za nas, da vidi kako ćemo mi to prihvatiti, kako ćemo reagovati na tu Božiju naredbu. Niko nije isto reagovao. Jednima je bilo teško, preteško, ali su ostali uz Boga što kažu, sve to vrijeme i nekako pregurali sve to. Neki su ga se skoro pa odrekli do dana današnjeg, neki ovako neki onako.. a neki kao ja, vremenom shvatili šta je ustvari Bog, koliko je to sam pojam moćan a tek On.
Sjećam se koliko smo se samo molili Bogu da maleni ozdravi, da mu da šansu da krene u život što bi rekli, da proživi što... Ali ni te molitve nisu bile uzaludne, sigurna sam. Maleni je na sigurno mjestu i mnogo mnogo ljepšem nego što je ovaj svijet. Jeste nama preteško bez njega, ali jednom ćemo opet biti zajedno, ako Bog da.
No znate ono, Bog kako uzima tako i daje. Pa istina! Nije bitno kako šta, ali vjerujte da je istina.
"Jedni umiru da bi se drugi rodili.."- pa da, ima i toga.
Ali najteže je što sam uz malenog posebno bila vezana. Nikad djecu nisam voljela dok se on rodio nije. Postao je sav moj svijet... Ni danas ne volim djecu baš posebno, naravno ima 2-3 izuzetka. Ali nikog kao njega... Nikad i neću.
I dida rahmetli što sam voljela, to je nemoguće. Ali i on me napustio prije 10 i pol godina i to je također bilo teško za mene i moje viđenje Boga tad i moje osjećaje. Postala sam zatvorena, a poslije bratove smrti još gore. Nikad osjećaje otkriti.. Moje je lice bilo sve osim izlog mojih emocija, baš tako.Ali učim se sad da i to promijenim, nije ni to dobro....

Uglavnom, jučer 4.2. je bilo deset mjeseci kako nas je napustio i preselio na onaj svijet. prebrzo prolazi vrijeme...
Svima će nama jednom isteći rok trajanja... A do tad se trudite da barem imalo zaslužite onu bolju stranu, onog gore svijeta...


Stariji postovi


Posts.







"Bio sam sretan. Ne samo da sam se navikao na nju, nego nisam više mogao bez nje…"













Izgubljenih duša;